Svi smo se u nekom trenutku našli u situaciji da si govorimo – “samo da još ovo pogledam na internetu” i dok smo trepnuli (ili nam se barem tako činilo) prošla su tri sata.
Ne, niste upali u neku crvotočinu koja vas je u trenu prebacila u budućnost (iako bi neki s oduševljenjem to prihvatili). Tehnologija vam je zapravo “otela” pažnju.
Velike tehnološke kompanije poput Applea, Googlea i Facebooka posvećuju mnogo svog vremena kako bi napravili takav proizvod koji će korisnicima zaokupiti pažnju što duže.
Tristan Harris godinama je radio u Googleu upravo na razvoju proizvoda koji bi najviše privukli pažnju korisnika. Sada se bori upravo protiv toga.
“Najbolji način kako privući pažnju ljudi je znati kako njihov um funkcioniše. A postoji gomila tehnika uvjeravanja kojima možete privući nečiju pažnju“, rekao je Harris u nedavno objavljenom TEDtalku.
Kao najbolji primjer naveo je YouTube kojemu je u interesu da korisnici što više vremena provedu pregledavajući video snimke.
“I šta rade? Automatski puštaju sljedeći video. I recimo da to dobro funkcioniše. Privukli su malo više pažnje korisnika. Pa, ako ste Netflix, vidite to i kažete, to utiče na moj udio na tržištu, onda ću i ja automatski pustiti sljedeću epizodu. Ali ako ste Facebook, odlučite da ćete automatski puštati sav video sadržaj bez čekanja da korisnik klikne na njega. Internet se ne razvija nasumično. Razlog zašto imamo osjećaj da nas uvlači je zbog ove utrke za našom pažnjom”, pojašnjava Harris.
Još je gora situacija ako u cijelu priču upletemo emocije. Jer ljudi su razvili naviku da o svemu što ih smeta, raspravljaju na društvenim mrežama. A čim se u raspravu uključe negativne emocije, poput ljutnje i nevjerice, više korisnika sudjeluje u raspravi i “donira” svoju pažnju. Zato iznenađuje što Facebook prilagođava svoje algoritme kako bi ljudima pokazivao sadržaj za koji zna da će izazvati burniju reakciju. Jer što više pažnje korisnika privuku, to tu pažnju mogu bolje monetizirati.
No, Harris upozorava na još jedan problem monetiziranja pažnje.
“Zbog poslovnog modela oglašavanja, onaj ko ponudi najviše novca može ući u kontrolnu sobu i reći – ona grupa tamo, želim u njihove misli ubaciti ovo. Možete ciljati, možete precizno ciljati koju ćete laž prezentovati ljudima koji su najpovodljiviji. A upravo zbog toga što se to može monetizirati, stvari će postati još gore”, naglašava Harris i dodaje kako tehnologija mijenja našu sposobnost vođenja razgovora i održavanja veza s drugima.
Pa kako onda to promijeniti? Što učiniti kako bi se otrgnuli iz čvrstog zagrljaja tehnologije? Harris predlaže tri radikalne promjene u društvu.
“Kad počnete razumijevati da se na vaš um može uticati na način na koji vi ne želite, ne biste li željeli to promijeniti? Mislim da se moramo početi posmatrati u potpuno novom svjetlu. Treba nam gotovo novi period u ljudskoj povijesti, kao Prosvjetiteljstvo, ali u smislu samoprosvjetiteljstva. Drugo šta trebamo je novi model i odgovornost sistema kako bi svijet postao bolji i manje pod uticajem onih ljudi iz kontrolne sobe. I na kraju, trebamo renesansu dizajna. To bi obuhvatalo dvije stvari: jedna bi bila zaštita od ‘timelinea’ koje ne želimo konzumirati, misli koje ne želimo ostvariti, tako da kad se to i dogodi, te misli ne idu u našem smjeru. Drugo bi bilo jačanje ljudi da žive ‘timeline’ koji sami žele“, predlaže Harris.
Uvjeren je kako bi se upravljanje nečijom pažnjom moglo upotrijebiti i za bolje stvari. Recimo, poboljšati nečiji fokus kako bi se vodile smislenije i konstruktivnije rasprave ili kako bismo djecu naučili kako se boriti protiv manipulacije.
“Možda, umjesto da se brinemo zbog hipotičke budućnosti u kojoj se vještačka inteligencija otela kontroli, mogli bismo riješiti problem vještačke inteligencije koja se već otela kontroli i koja postoji već sad – a fokusirana je na otimanje naše pažnje. To je gotovo kao da umjesto da bježimo kolonizirati druge planete, možemo popraviti onu na kojoj već jesmo”, predlaže Harris i dodaje kako je rješavanje ovog problema kritično kako bi se mogli rješavati i drugi problemi.
“Nema ničega u vašem životu ili u našim zajedničkim problemima što ne zahtjeva vašu sposobnost da svoju pažnju usmjerite tamo gdje je bitno. Na kraju, u našem životu, sve što imamo je naša pažnja i naše vrijeme. Kako ćete provesti svoje?”, pita na kraju Harris koji svoje viđenje etike dizajna redovno iznosi i na vlastitom blogu.
(zimo)
